25

subota

lipanj

2011

Atashi

Moje paralelno Ja
zapelo je s onu stranu zrcala
u nedohvatljivoj stvarnosti,
u pomaknutom vremenu.

Da ga dostignu, kazaljke moga sata sedam puta
trebale bi optrčati puni krug,
ne stigavši nikamo.

Moje sukladno Ja
ostalo je slušati šum vlažnih kiša
i po običaju čeznuti za divovskim crnim leptirima
čiji je lepet krila gotovo čujan.

Dok smjenjuju se godišnja doba
i s njima generacije poeta,
ono živi dalje u svojoj jeseni.

Moje izgubljeno Ja
futsu no seikatsu o shite imasu
dok ispušta uobičajene male krikove
i makinalno prolazi kroz dane

čeznući za polovicom koja nedostaje,
zauvijek zarobljeno
u bipolarnom bitku bola.



<< Arhiva >>