DALEKO - SPOT CROATIA RECORDS

1918. (Daleko plove brodovi)
glazba/arr.: Jadranka Stojaković / tekst: dr. Drago Štambuk


Daleko plove brodovi
odnose naše drage
u pohlepne strane zemlje

Daleko daleko plove brodovi
odnose naše drage daleko

Odnose naše živote
u škrinjama s bijelim brašnom
i bačvama zlatnog ulja

Daleko daleko plove brodovi
odnose naše drage daleko

Daleko daleko plove brodovi
odnose naše živote daleko

Daleko daleko daleko daleko
plove brodovi
i provom paraju srca naša
što ćemo s polovicam njinim

U dalekoj stranoj zemlji

Daleko plove brodovi
odnose naše drage
u daleke strane zemlje

Daleko daleko plove brodovi
odnose naše drage daleko




NOSTALGIČNA U SJENI FUDŽIJA: JADRANKA STOJAKOVIĆ


Nakon 23 godine života i rada u Japanu, slavna kantautorica s naših prostora Jadranka Stojaković prošle se godine vratila u rodnu BiH. Trenutno je ondje na bolničkom liječenju od posljedica teške ozljede koju je zadobila na koncertu u Japanu 2009. godine i uslijed koje se može kretati samo u kolicima. Dodatni razlog povratka bila je nostalgija. Kako u intervjuu za jedan naš dnevni list navodi Jadranka, u Japanu poznatija pod svojim umjetničkim imenom Ranka, dosadilo joj je sanjati i misliti na japanskom pa se stoga vratila u Sarajevo. Dodatni katalizator odluke o povratku bio je i katastrofalan potres u ožujku 2011. koji je dobrano uzdrmao i Tokyo.

Tu nije bio kraj neugodnim događanjima, jer Jadranka je po povratku u Sarajevo saznala da je uslijed ratnih događanja, ostala bez svog stana. Kasnije joj je ukraden i laptop na kojem su bile snimljene neke njezine pjesme. Unatoč svim nedaćama, autorica hitova ostala je pozitivna i nastavila raditi i pisati glazbu.

Prije mjesec dana izašao je njezin novi album „Daleko“ u izdanju Croatia Recordsa u Zagrebu. Naslovnu pjesmu Jadranka je napisala dok je još boravila u Japanu, a zbog njezine bolesti snimanje se otegnulo na dvije godine. Tekst pjesme čiji je originalni naslov „1918.“, napisao je prijašnji Veleposlanik RH u Japanu dr. Drago Štambuk.

Nostalgična nota ove pjesme vraća me u Japan – možda jednako kao i njezinu autoricu, koju sam imala čast susresti na božićnom domjenku u našem Veleposlanstvu krajem te zlosretne 2009. godine, kojom prilikom mi je poklonila potpisan primjerak svoje japanske knjige „Good Morning Wave“. Vrijeme leti i „odnosi naše drage daleko“ – nakon svega, po tko zna koji put rasuli smo se po svijetu, ali zato barem u mislima možemo biti ondje kamo nas srce vuče.

Jadranki Stojaković želim brz i potpun oporavak, kako bi se što prije mogla vratiti na scenu i nastupiti u Hrvatskoj – i možda upoznati publiku s nekim od japanskih žičanih instrumenata na kojima briljira!

- website Jadranke Stojaković na kojem se mogu poslušati pjesme s albuma "Daleko" i dr.

AOMAME (30) instruktorica je borilačkih vještina i plaćeni ubojica - radi za tajnu organizaciju koja se rješava nasilnih muževa. Iako čvrsta i asketska karaktera, povremeno ne može nadvladati potrebu jaču od sebe same...

(slijede prevedeni dijelovi)



Kad je zamijetio tu dramatičnu promjenu u Aomaminu izgledu, muškarcu se presjekao dah. Većina muškaraca prepala bi se njezinih grimasa, a mala djeca od straha bi se možda pomokrila u hlače – toliko je šokantno u tim trenucima mogla izgledati Aomame. Shvatila je kako je dala sebi previše oduška. Nije ga smjela previše prestrašiti, inače neće dobiti ono što je htjela. Požurila se da ublaži izraz lica i s mukom je istisnula smiješak.
„Drugim riječima, otići ćemo u tvoju sobu, zavući se u krevet i seksati“, strpljivo mu je objasnila. „Nisi valjda gej, impotentan ili tako nešto?“
„Ne, to ne. Imam dvoje djece i –„
„Nikoga ne zanima koliko djece imaš. Ovo nije popis stanovništva, i ne tražim da mi sve to pričaš. Zanima me jedino diže li ti se mališa kad ideš sa ženskom u krevet, i to je sve.“
„Pa, kad je bilo do toga, nije me iznevjerio još nijednom dosad“, reče muškarac. „Ali, ti si profesionalka... hoću reći, to ti je posao.“
„Ni slučajno! Daj molim te, prestani! Nisam profi, a nisam ni perverzna. Obična sam građanka, a ta obična građanka želi samo običan, fer seksualni odnos s pripadnikom suprotnog spola. To uopće nije ništa posebno, to je najnormalnija stvar. Ili misliš da nije? Upravo sam obavila jedan malo teži poslić, i na kraju dana želim nešto popiti i malo se ispuhati kroz seks s neznancem. Da malo smirim živce. To mi treba. Muškarac si, trebao bi shvatiti o čemu govorim!“
„Ja to, naravno, i shvaćam, samo –„
„Neću tvoju lovu. Baš obratno: ako me u potpunosti zadovoljiš, ja ću platiti tebi. A nosim i prezervative sa sobom, znači ne moraš se bojati da ćeš pokupiti nešto. Shvaćaš?“
„Da, razumijem, ali –„
„Ali ipak mi nisi baš nešto za akciju. Što je, nešto možda nije u redu sa mnom?“
„Ne, to ne, ali nije mi još sasvim jasno. Mlada si i lijepa, mogao bih ti biti otac. I –„
„Daj prestani već jednom s tim glupostima! Molim te! Da je među nama i sto godina razlike, ja ti nisam kćer i ti mi nisi otac, i to će na svu sreću uvijek tako i ostati. Ne prestaneš li odmah s tim svojim brbljarijama, dobit ću živčani slom! Jedino što me na tebi privlači je tvoja ćelava glava. Sviđa mi se njezin oblik. To je sve. Shvaćaš?“
„Ali ja uopće nisam ćelav! Samo mi kosa raste više prema otra –„
„Začepi!“
Aomame bi najradije bila izgledala ljuta kao ris, ali se savladavala. Nije ga htjela nasmrt prepasti.
„To uopće nije bitno“, reče. Govorila je sada malo tiše. „Samo mi učini uslugu i ne baljezgaj više takve gluposti, u redu?“
Što god mislio o tome, ti si ćelav – posve ćelav. Ako na obrascu za popis stanovništa postoji kategorija „ćelav/nije ćelav“, možeš mirna srca označiti kućicu za „ćelav“. Ako odeš u raj, ideš u raj za ćelavce, ako završiš u paklu, idem dito. Jesi li to utuvio u tu svoju ćelavu glavu? Dobro. Ubuduće, onda, ne gubi smisao za realnost. Hajde, pođi sa mnom. Vodim te pravo u tvoj ćelavi raj.





TENGO (30), kao ni Aomame, ne pamti sretno djetinjstvo. Poteškoće su i njega očvrsnule i učinile ga posebnim, u toj mjeri da više nije bilo načina da prikrije i othrva se svojoj samoći...



U trećem razredu osnovne škole razglasilo se da njegov otac radi kao ubirač televizijske pretplate za NHK. Netko ga je vjerojatno vidio kad je išao u pohode s ocem. Nikakvo čudo, kad se Tengo svake nedjelje vukao za njim. Nije bilo uličice u centru grada u koju on nije bio zašao. Bilo je, dakle, pitanje vremena dok ga netko ne primijeti (u to vrijeme već je bio prevelik da se skriva iza svog oca). Bilo je pravo čudo što njegova tajna nije ranije procurila u javnost.

U to vrijeme dobio je nadimak „NHK“. U društvu koje se gotovo isključivo sastojalo od djece iz imućnog srednjeg sloja, bilo je neizbježno da ga promatraju kao neku vrst autsajdera, jer mnoge stvari koje su njegovim suučenicima bile evidentne, za Tenga to nisu bile. Tengo je živio u svijetu koji je bio drukčiji od njihovog i vodio je drukčiji način života. Imao je mnogo bolje ocjene od svih ostalih. Uz to je i briljirao kao sportaš. Bio je visok i jak. I učitelji su ga zamjećivali. Pa ako je i bio autsajder, u razredu nije važio kao izgnanik. Naprotiv, uvijek su se prema njemu odnosili s poštovanjem. No, ako bi ga netko od njegovih prijatelja pozvao da iduće nedjelje odu nekamo zajedno ili da se dođe kod njega igrati, poziv nije mogao prihvatiti. Unaprijed je, naime, znao da nije trebao doći pitati oca: „Smijem li u nedjelju otići do prijatelja?“ Zbog toga je uvijek pristojno odbijao pozive. Žao mu je, ali u nedjelju ne može. Nije stoga bilo ništa čudno što su ga s vremenom prestali pozivati. Nije pripadao nijednoj grupi i uvijek je bio sam.

Što god da se dogodilo, nedjelje su bile svetinja, jer tada je cijeli dan s ocem morao ubirati TV pretplatu. To je bilo željezno pravilo od kojeg nije bilo odstupanja ni iznimaka. Prehlada, kašalj, temperatura, trbobolja – otac je bio nemilosrdan. Dok je Tengo na slabunjavim nogama kaskao za ocem, stalno je zamišljao kako bi bilo lijepo da se u tom trenutku sruši i umre. Tada bi njegov otac možda konačno shvatio kako je loše postupao s njim. Možda bi uvidio da je s njim bio malo preoštar. Ali na sreću (ili ne), Tengo je na svijet došao zdrav kao dren. Mogla ga je mučiti groznica ili trbobolja, moglo mu je biti i zlo, ali nikad nije posustao niti pao u nesvijest, i s ocem bi do kraja odradio i najdužu rutu a da nijednom nije zaplakao.


(nastavlja se)