26
ponedjeljak
svibanj
2008
Milozvučna 'europska harfa'
Ne, danas ne pišem o Eurosongu ni festivalima lakih nota.
Kao ljubiteljica sumo sporta, ovo je jedini članak koji sad mogu i želim napisati. Sretna sam i ponosna na svog sugrađanina, trenutno najpopularnijeg gaijina u Matsudou, koji ovih dana puni sportske rubrike u novinama širom svijeta.
Na upravo završenom tokijskom ljetnom turniru, jedan je Europljanin po prvi put u povijesti profesionalnog sumo sporta podigao uvis pobjednički pehar. Bugarin Kotooshu, o kojem sam već pisala ovdje, u dramatičnoj je završnici turnira preoteo postolje vladajućim 'bogovima s Olimpa' - azijskim yokozuna-šampionima Asashoryuu i Hakuhou.
'Kvaka' je u tome što prije samog turnira gotovo nitko, pa ni sam Kotooshu, nije vjerovao u ovakav rasplet. Desila se prvorazredna senzacija.
Da ukratko rekapituliram činjenice: Kotooshu, koji trenutno zauzima drugi po jačini rang ozeki-šampiona, u posljednje dvije godine nije ostvarivao odviše sjajne rezultate na turnirima, kakvi se od borca tog ranga očekuju. Svo to vrijeme mučila ga je ozljeda ligamenata desnog koljena. Uz to, prigovarali su mu kako mu je tehnika nedovoljno razrađena i kako ne koristi svoje tjelesne prednosti: ovaj naočit momak mjeri, naime, 203 cm visine i teži više od 150 kg.
Stvari su išle s lošega na gore, pa se tako Koto na ovoproljetnom turniru nakon nekoliko poraza zaredom čak odlučio povući s natjecanja.
Sljedeća je prilika došla sa gore spomenutim ljetnim turnirom, koji je započeo u prvoj polovici svibnja. Barem što se osvajanja blještavog naslova i gomile pripadajućih pehara tiče, Kotooshu je bio totalni outsider. Pod imperativom borbe za održanje svog statusa ozeki šampiona, Koto je u konačnici morao ostvariti najmanje 8 pobjeda od ukupno 15 mogućih.
Svi smo gledali kako je dotle došao: 8:0 kao od šale. A onda je krenuo dalje. Mnogo dalje. Toliko odlučno da su se svi pitali hoće li ikada stati.
U impresivnim borbama iz meča u meč, koristeći agresivnu tehniku i obilato iskorištavajući svoje fizičke prednosti, Koto je rušio sve koji su mu se našli na putu. Uključujući i dvojicu yokozuna iz Mongolije (yokozuna ili 'veliki šampion' najviši je rang u profesionalnom sumo sportu).
Sa samo jednim porazom i 14 pobjeda u konačnici turnira, Kotooshu je u nedjelju 25. svibnja ušao u povijest. Osmijeh mu nije silazio s lica dok je primao goleme pehare dostojne posture vrhunskog sumo borca.
Kotooshu daje svoj prvi intervju nakon odlučujuće pobjede na tokijskom sumo turniru
Sretni tata: Kotooshuov otac Stefan Mahlyanov doputovao je iz bugarskog Velikog Tarnova kako bi uživo pratio uzbudljivu sumo završnicu svog sina. Razdragani Japanci u publici mu čestitaju
Ovako u izravnom prijenosu japanske televizije predstavljaju dnevne i ukupne rezultate pojedinačnih sumo boraca. Predzadnjeg dana turnira postalo je jasno kako će Kotooshu osvojiti konačnu pobjedu. Narančastom bojom označen je pobjednik pojedinačnog meča tog dana, a u sredini je naznačena tehnika koju je pobjednik koristio. Kotooshuovih nedostižnih 13:1 stoji u četvrtom stupcu gore.
Pobjeda Kotooshua, ili 'europske harfe' kako mu u prijevodu glasi ime, muzika je u uhu nas obožavatelja koji smo vjerovali u njega i nadali se osvajanju turnira čak i kad nije bilo previše dobrih razloga za to. U vrijeme mog dolaska u Japan prije tri godine, Koto je već odavno bio gaijin-senzacija sumo sporta. U ringu je ostvarivao sjajne rezultate u rekordnom vremenu. Dobar izgled jamčio mu je široku popularnost, pa je tako više-manje nespretno bio prozvan 'Beckhamom sumo sporta' (nespretno, jer za razliku od razvikane engleske zvijezde, Koto djeluje skromno i bez imalo sklonosti za skandalozne ispade u medijima).
Nadam se da će Kotooshu ostati na sumo vrhu do kojeg je stigao silnim radom i odricanjima, te kako je sam priznao, zahvaljujući podršci svojih obožavatelja. Kotooshu za yokozunu? Jednog dana, zašto ne; pravi obožavatelji vjeruju u njega, Koto gambare!
komentiraj (9) * ispiši * #
13
utorak
svibanj
2008
Priča o Megumi
Djevojčica na slici tog je dana po prvi put obukla majčin crveni kimono na kockice. 'Mama, stoji mi odlično! Vidiš kako sam već velika', uskliknula je ogledavajući se u trokrilnom zrcalu. Usne je zacrvenjela ružem i brzo izašla na kućni prag. Bilo je hladno i snijeg je u hrpama napadao pred ulazna vrata roditeljske kuće. Majka se još jasno sjeća kako je njezina kćerka tog snježnog dana strpljivo stajala pred očevim fotoaparatom.
Kako će se uskoro pokazati, bila je to jedna od posljednjih fotografija djevojčice snimljenih u okrilju obitelji.
Školarka sa slike netragom je nestala samo nekoliko mjeseci kasnije, u studenome 1977. godine. Zvala se Megumi Yokota i bilo joj je samo 13 godina.
Mnogo godina kasnije, priča o Megumi, djevojčici iz sasvim obične obitelji u pokrajini Niigata na obali Japanskog mora, dobila je medijsko pokriće u trenutku kad je postalo jasno da se radi o političkom slučaju otmice. 'Slučaj Megumi Yokota' dao je konture brojnim drugim sličnim slučajevima nestanaka osoba u Japanu i inozemstvu. Svima im se gubio trag u jednoj od najizoliranijih država svijeta: Sjevernoj Koreji.
Zvuči gotovo nevjerojatno da je od nestanka 13-godišnje Megumi pa do prvih konkretnih informacija o njoj nakog toga, prošlo punih 20 godina. Megumini očajni roditelji godinama su bezuspješno tragali za svojom kćeri, koja je zadnji put viđena na cesti blizu svoje kuće dok se vraćala iz škole. Policijska potraga službeno nije davala nikakvih rezultata. Tek 1997. godine, Megumini su roditelji više-manje slučajno naišli na izvješća o nestalim japanskim državljanima kojima se u Sjevernoj Koreji zameo svaki trag. Iskazi svjedoka koji su ondje boravili, potvrđivali su da su neke nestale osobe viđene u toj zemlji.
Dijelovi slagalice polako su padali na svoje mjesto. Pokazalo se da je scenarij otmica bio izuzetno perfidan. U razdoblju između 1977. i 1983. godine, sjevernokorejski tajni agenti ulazili su u Japan i izvodili otmice po kriterijima koji su bili poznati samo njima. Otimali su studente, domaćice, obične građane sasvim neupadljivih profesija, poput kuhara i stolara. Oteti građani bili su uglavnom u dvadesetim godinama života; Megumi Yokota bila je učenica i najmlađa među njima. Svi su odvedeni u Sjevernu Koreju, gdje su pod prisilom morali podučavati japanski jezik i običaje u školama za buduće korejske špijune. Neke otete osobe morale su čak ustupiti svoj identitet špijunima, koji su se kasnije izdavali za Japance!
Tako se diktatorski režim Sjeverne Koreje, osim povremenim zveckanjem nuklearnim oružjem, krivotvorenjem stranih novčanica i grubim povredama ljudskih prava unutar vlastitih granica, moze 'podičiti' i otmicama stranih državljana u svrhu vlastitih političkih interesa. Otmice nisu bile ograničene samo na Japan, već su se događale i u Južnoj Koreji (iz koje je po procjeni oteto nekoliko stotina osoba), te nekim zemljama Azije i Europe (navodno je bilo pokušaja otmice i na teritoriju tadašnje Jugoslavije).
Izravno sudjelovanje svite uokrug 'dragog vođe' Kim Jong Ila, u tome je najmanje upitno. Zanimljivo, 2002. godine u susretu s tadašnjim japanskim premijerom Koizumijem, Kim Jong (very) Il faktički je priznao otmice od strane svoje zemlje, ali se odmah ogradio od osoba koje su ih, tobože, izvodile po vlastitom nahođenju, i time oprao ruke.
Na uporno inzistiranje japanske vlade, te iste 2002. godine Sjeverna Koreja pustila je iz zatočeništva petoro japanskih državljana. Na službenoj listi otetih Japanaca čiji se povratak još očekuje, u ovom trenutku stoji 12 imena.
Megumi Yokota još je među njima.
Jedna od Meguminih slika koje je Sjeverna Koreja tek 2002. godine ustupila njezinim roditeljima.
Zaprepaštenje i nevjerica obuzeli su Megumine roditelje i cijelu japansku javnost kad je sjevernokorejska strana bez okolišanja izjavila da je Megumi još 1994. godine počinila samoubojstvo. U svojim pokušajima prikrivanja istine, Koreja je japanskoj strani ustupila dokumente, fotografije i posmrtne ostatke. Nekoliko puta mijenjali su svoju verziju događaja, što je samo povećalo sumnju japanske strane.
Kasnijom DNA analizom ostataka utvrđeno je da se ne radi o Megumi Yokota.
Megumini roditelji vjeruju da je njihova kćerka još uvijek živa negdje u Sjevernoj Koreji i nadaju se da će im se vratiti što je prije moguće. Prošla je gotovo 31 godina od nestanka njihove kćeri.
Megumi Yokota kao mlada žena u Sjevernoj Koreji
Supružnici Yokota neumorni su aktivisti za povratak otetih osoba i već godinama vrše pritisak na vladu da se problem riješi u pregovorima s korejskom stranom. Priča o Megumi Japancima je danas dobro poznata, ali trebalo je proći mnogo godina da dobije publicitet. Izvan Japana, problematika otmica gotovo je nepoznata u javnosti.
Pitam se zašto je to tako i je li japanska vlada mogla učiniti više (i davno prije) da informira javnost?
Iako pažljivo pratim dnevna događanja, sjećam se da mi je ovdje u Japanu trebalo možda dvije godine da iz dnevnih novina i TV-vijesti (na engleskom jeziku) saznam o čemu se u slučaju Yokota točno radi. U tim izvješćima samo su ponavljani klišeji o otmici i nekoliko starih činjenica. Oteta: kako, zašto, s kojim ciljem? Prateći te vijesti, gotovo se moglo zaključiti da su Megumi oteli vanzemaljci, a ne sjevernokorejski špijuni.
Drugi primjer je nedavno snimljen dokumentarni film pod nazivom 'Otmica: Priča o Megumi Yokota' u režiji kanadskog para Chrisa Sheridana i Patty Kim. Film je vrlo dobro prihvaćen u inozemstvu i osvojio je više prestižnih nagrada (npr. za najbolji dokumentarac na Međunarodnom filmskom festivalu u San Franciscu 2006. godine). Većina Japanaca detaljno je upoznata sa slučajem Yokota - za razliku od stranaca u Japanu. Ipak, u japanskim kinima film je prikazivan bez engleskih titlova?!
Topla i dirljiva priča o Megumi i očajničkim pokušajima njezinih roditelja da je otrgnu od zaborava, dirnula je gledatelje navedenog filma. Mnogi su bili šokirani pukim činjenicama o otmici. Tih dana, japanski mediji učestalo su prenosili izjavu Georgea Busha nakon razgovora s Meguminom majkom u Bijeloj kući 2006. godine: 'Upravo sam doživio jedan od svojih najdirljivijih susreta otkako sam Predsjednik'.
komentiraj (43) * ispiši * #
01
četvrtak
svibanj
2008
Sayonara Rinrin
Tokijski zoološki vrt Ueno ostao je bez svog najdražeg stanovnika. Jedini preostali primjerak divovske pande, mužjak po imenu Rinrin, uginuo je u srijedu rano ujutro od posljedica srčane bolesti. Bilo mu je 22 godine i 7 mjeseci - u ljudskim godinama to bi iznosilo oko 70.
Mlado i staro tuguje za Rinrinom, jedinim pravim simbolom zoološkog vrta i miljenikom posjetitelja. U ukupno 16 godina koliko je proveo u Uenu, Rinrin je živio kao superstar. Svakodnevno je privlačio mase posjetitelja koji su se tiskali pred ostakljenim kavezom samo da bace pogled. Djeca su ga obožavala i klicala mu imena od milja, a ni stariji nisu ostajali ravnodušni.
Na pragu su praznici 'Zlatnog tjedna' (Golden Week), kad u zoološki vrt tradicionalno hrle tisuće posjetitelja. Bez Rinrina, kome će se veseliti djeca?
Rinrin, ili originalno Ling Ling, na svijet je došao u zoološkom vrtu u Pekingu 1985. godine. Kineske vlasti ustupile su pandu Japanu 1992. godine. Prvih nekoliko godina u Uenu Rinrin se družio sa ženkom po imenu Tong Tong, no pokušaji parenja svaki put su propadali. Poznato je kako se pande teško razmnožavaju u zatočeništvu, a ni u prirodnom okruženju nemaju odviše izražen spolni nagon. Nažalost, ženka pande uginula je 2000. godine. Za njom je ostao Rinrin - najstarija panda u Japanu u najstarijem zoološkom vrtu u Japanu.
Naravno, i ja sam dosada već nekoliko puta odlazila ondje. Svaki put uspjela sam se progurati do Rinrina, čiji je kavez blizu glavnog ulaza. Dugi redovi pred pandinim kavezom svjedočili su koga je većina ljudi došla vidjeti u ovom inače vrlo velikom i bogatom zoološkom vrtu. Pred kavezom je natkriveni prolaz pred kojim su svaki put stajali uniformirani čuvari. Zadržavanje je bilo dopušteno tek kratko, i to iza ograde. Simpatični starac s druge strane stakla obično bi spavao, ili mirno žvakao bambusovo lišće. Činilo se da ga cijela ta gungula pred izlogom ne uzbuđuje previše.
Rinrin je počeo pobolijevati prošlog ljeta. Patio je od staračkih smetnji, slabo se kretao i sve lošije jeo. Uprava zoološkog vrta odlučila je stoga smjestiti ga u zasebnu prostoriju dalje od očiju publike. Samo dan nakon toga, Rinrin je uginuo.
Neka starija gospođa zaplakala je u večernjim vijestima državne televizije.
'Sayonara Rinrin!'
Gledam s knedlom u grlu:
U Uenu tuga i nevjerica.
Posjetitelji se upisuju u knjigu žalosti.
Pred pandinim kavezom stoje djeca ruku sklopljenih u molitvi. Ostavljaju male bukete cvijeća, crteže i pisma. Pandi na slikama domahuju po zadnji put.
Pandin kavez ukrašen je cvijećem i Rinrinovim fotografijama iz vremena kada je uveseljavao tisuće samom svojom pojavom.
Pa neke starije snimke: Rinrin se sprema na jedno od svoja tri putovanja u Meksiko. Još jedan od, kako će se poslije pokazati, uzaludnih pokušaja parenja s tamošnjim ženkama. Osoblje zoološkog vrta stoji u povorci i razdragano maše Rinrinu.
Rinrin, ljepotane, zbogom. Neka ti nebeske poljane budu posute bambusovim lišćem i tvojim omiljenim lizalicama.
Postoji i jedna svijetla točka u ovoj tužnoj priči. Japanci sada polažu velike nade u 'panda diplomaciju'. Upravo idućeg tjedna kineski predsjednik Hu Jintao stiže u službeni posjet Japanu. Nadanja su da će japanska strana uspjeti postići sporazum kojim bi zoološki vrt Ueno dobio kineske pande na posudbu. Preostalih osam panda koje borave u drugim japanskim zoološkim vrtovima, također su posuđeni od Kine. Pregovori o eventualnom Rinrinovom nasljedniku u Uenu još su u tijeku.
UPDATE:
U svom nedavnom posjetu Japanu, kineski predsjednik doista je obećao novi par panda za zoološki vrt Ueno. Panda Rinrin bio je predmetom razgovora na najvišoj državnoj razini, pa su ga tako u razgovoru s visokim gostom spomenuli i japanski premijer Fukuda i car Akihito. Nažalost, ubrzo po završetku tog posjeta dogodio se katastrofalan potres u Kini od kojeg se nacija još nije oporavila. U takvim okolnostima, japanska vlada je iz obzira prema kineskoj strani odlučila do daljnjega ne forsirati panda diplomaciju i umjesto toga se usredotočila na pružanje humanitarne pomoći Kini.
Slika je ispala savršeno, toliko da mi poslije nitko nije vjerovao da je panda prava. A bila je, naravno.
komentiraj (14) * ispiši * #